subota, 04.veljače 2012
Splićani se lomili, gradska vlast zatvorila oči "dok ne prođe"
Prije ravno 33 godine potpisnik ovih redaka se - prigodom posljednjeg splitskog "velikog snijega" - sanjkao niz Mažuranićevo šetalište, rijetki su imali i skije, one stare vojničke "na sajlu". Nitko toga dana nije išao u školu, vrlo su rijetki išli na posao, jer se "nije moglo". Pa zaboga, pao je snijeg. Televizijske i novinske vijesti su bile pune djece koja su "jedva dočekala zimske radosti", a grudanje je predstavljalo takvu zabavu da su stradavali i milicijski automobili, i izlozi, i prolaznici, i svatko i sve što bi naletjelo. Problemi su počeli kasnije, kad se shvatilo da se sve skupa ipak moglo bolje organizirati, poneka ulica i očistiti, a gradski prijevoz voziti češće od ritma kojim se piju antibiotici. I hitna pomoć je bila puna polomljenih Splićana koji - pa to valjda svatko zna - nisu u stanju ni hodati po snijegu i ledu, a kamoli normalno funkcionirati.
Što se u međuvremenu promijenilo? Ništa, osim što je ona priča o neradnome danu sada "oslužbenjena", a na ludilo "kakvo samo Split može prirediti" će postojati više uspomena zahvaljujući YouTubeu, mobitelima s kamerama i društvenim mrežama.
Danima, pa i tjednima se govori da će snijeg u Splitu pasti, u jednom trenutku se potpuno pouzdano počeo prognozirati čak i sat kad će početi padati, da bi se to onda skoro u minutu točno i obistinilo. Kad je svanulo jutro, na novinarske e-mail adrese stigle su obavijesti da je gradonačelnik proglasio to čudo zvano "snježni dan", a Splićani skloniji ironiji ga preimenovali u "kijamet day". I ništa se drugo nije dogodilo što bi doista olakšalo posljedice jedne prirodne pojave koja, eto, u Splitu dobija razmjere kataklizme i kad je na razini jednog prilično običnog zimskog dana u, recimo, Karlovcu, Varaždinu, Zagrebu ili Osijeku, a da ne govorimo o Lici. Jedino što je bilo drugačije možda je bura.
Prvo, ako je zaveden tako ambiciozno nazvan režim, znači da je na snazi neka vrsta izvanrednog stanja. U tom i takvom izvanrednom stanju cijeli taj "snježni dan" nitko nije ni vidio ni čuo gradonačelnika, nigdje nije bilo ni jedne njegove izjave ili traga postojanja, osim potpisa na odluci, a nedavno smo vidjeli da zamjenici Željka Keruma u iste svrhe povremeno koriste njegov faksimil. Hoće li se uvrijediti ako prepričamo vic koji danima kruži Facebookom, čim se doznalo da će odluka o posebnom režimu biti donesena u sedam ujutro: "A tko će ga u to doba probuditi?" Ili onaj drugi, da su gradski službenici molili Boga da snijeg padne u petak, a ne u četvrtak, pa da "snježni dan" mogu spojiti s vikendom.
Drugo, iz Banovine proklamirano izvanredno stanje nije donijelo nijednu drugu mjeru osim tog potpisivanja odluke zbog koje se Splitu smijao cijeli ostatak Hrvatske, u trenucima kad se nisu zabavljali istinski spektakularnim načinima na koji su se Splićani nosili sa snijegom. Na Radio Dalmaciji smo u jednom trenutku čuli da su na području grada angažirana ravno dva kamiona s ralicama, a posljedice toga su se mogle vidjeti navečer - očišćeno je samo nekoliko važnih prometnica, po ostalima se nije moglo ni hodati ni voziti.
Gradski prijevoz je doživio kolaps čim je svanulo, jer Prometovi autobusi očito ne raspolažu zimskim gumama, ma koliko Jure Šundov uvjeravao da je zapravo problem u tome što u Splitu ima dosta uzbrdica. Direktna posljedica toga je bar dio od onih šezdesetak ljudi s raznim prijelomima i drugim ozljedama na hitnoj pomoći, jer oni nesretnici koji ne rade u školama, vrtićima, gradskoj upravi i gradskim tvrtkama pa su - ako se nisu dogovorili sa šefovima - morali na posao nisu naprosto imali čime do posla ili kasnije do kuće. A onda to znači pješačenje po neočišćenim prometnicama i padove. Opskrba je bila tek nešto bolja od javnog prijevoza, samo zahvaljujući pojedinim trgovcima i dostavljačima koji su povremeno doslovce riskirali život da bi po trgovinama bilo kruha.
Mora se priznati, strašno je zabavno bilo hodati u petak ujutro gradom, od marjanskih egzibicija, preko skijanja po Rivi, sve do picigina na Bačvicama koji je preko portala i društvenih mreža obišao svijet. Splićani su se opet pokazali kao majstori kad treba neugodnu situaciju pretvoriti u blistavu, razuzdanu zafrkanciju. Na zafrkanciju sunarodnjaka nam iz drugih gradova "a ako se moglo na Marjan, kako se nije moglo na posao?" lakše se ne osvrtati.
Za to vrijeme oni koji bi trebali upravljati gradom doslovce su shvatili odluku koju su sami donijeli. Dobili su neradni dan, i pozvali sve druge da također ostanu u kućama. Dogradonačelnik je u skijaškom odijelu na Rivi dao dvije-tri izjave, a onda su lijepo svi zatvorili oči i odlučili pričekati da sve prođe samo od sebe.
IVICA PROFACA
Foto: Jadran Babić / CROPIX
E-mail |
Komentari | Printaj