utorak, 17.svibnja 2011
EU cinizam
Prošlo je više od mjesec dana od izricanja presuda generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču, te Ivanu Čermaku.
Potonji je, evo i nakon odustajanja od žalbe Tužiteljstva haaškog
Tribunala, oslobođen svake krivnje, dok su generali Gotovina i Markač -
na čije presude Tužiteljstvo također neće ulagati žalbe - osuđeni na
kazne dugotrajnog zatvora.
Drakonskim kaznama od 24 godine zatvora za Gotovinu, te 18 za Markača,
s politički motiviranom tezom o "udruženom zločinačkom pothvatu",
izazvana je opravdana erupcija nezadovoljstva i gnjeva hrvatskih
građana, koji se nisu ustručavali iskazati svoje emocije.
Dirigirana šutnja nakon presuda
Političke elite – naravno, uz izuzetke koji potvrđuju pravilo – u prvi
su mah preko svojih čelnika izrazili nevjericu i neslaganje s
presudom; ne toliko na "odrezanu" kaznu robije dvojici generala, koliko
na glavnu tezu "udruženoga zločinačkog pothvata", koji, dakako,
potkopava i njihove političke pozicije, koliko god oni šutjeli o tome.
To je trajalo nekoliko dana, a onda je nastupila dirigirana šutnja, koja
traje i danas.
Poneki javni istup braniteljskih udruga, očekivana reakcija Crkve, te
nekoliko štrajkaša glađu na glavnom zagrebačkom trgu, koji se i sada
žrtvuju za pravdu i istinu, sumorna je bilanca haaških presuda. Ostali,
navođeni nevidljivom rukom arhitekata iz različitih loža, uz pomoć
medija i lojalnih im struktura Grijeha , poput miševa u laboratoriju,
nesvjesno i poslušno kusaju omamljujuće mrvice vlastite propasti.
Ustupanje mora stranim ribarima, predaja banaka...
Samo naivni i beskrajno ponizni i poniženi ljudi, lišeni elementarnog
osjećaja ljudskog i nacionalnog ponosa i dostojanstva, zbog prividnog
mira i lažne nade u bolje sutra mogu pristati, i pristaju na monstruozne
planove, kojima se negira povijesna istina i velika žrtva podnesena za
slobodnu i neovisnu Hrvatsku.
Šećerom posut put u EU, koji se upravo topi pod žarkim suncem Grčke,
Portugala i Španjolske opijum je, kako bi rekli marksisti, za mase koje
ionako nekritički slijede svakakve vođe i svakakva vodstva.
Taj zašećereni put i taj slatki cilj nazvan EU, trebali bi dakle biti
svojevrsna kompezacija za sve ustupke i štete (ZERP, povratak izbjeglih
pobunjenika, štetni sporazum sa Slovenijom, ustupanje teritorijalnoga
mora stranim ribarima, prodaja / predaja banaka, telekomunikacija,
INE…), kao i za izdaju i ugrožavanje nacionalnih interesa (nezakonita
predaja dokumenata, kršenje Ustava i zakona RH, izručivanje generala
pobjedničke vojske…) Republike Hrvatske.
Uistinu, kao kakav prorok, Ivo je Sanader svojedobno
uskliknuo da nema te cijene koju nećemo platiti za ulazak u Europsku
uniju. Mnogima onda, a ni danas nije jasno kakva je i kolika je ta
cijena.
Treba otvoreno i jasno reći: cijena je to koju ne bi platila niti jedna
europska zemlja, bila članica EU ili pak ona koje će to jednom
postati.
Srbija štiti srpski entitet u BiH, a Hrvatska...
Jedna Srbija ultimativno postavlja zahtjeve oko Kosova, te usput otvoreno asistira Dodiku oko
zaštite interesa srpskog entiteta u BiH, dok istodobno Hrvatska
bespogovorno sluša i zadnjeg službenika bruxelleske administracije, za
kojeg će se možda ispostaviti da je kakav pohotnik – bludnik poput
aktualnog šefa MMF-a.
To srljanje u maglu, na što je svojedobno upozoravao veliki Stjepan Radić,
ne će zasigurno proći bez posljedica. Ta floskula o velikom tržištu,
protoku ljudi, ideja i kapitala upravo ovih dana doživljava svoj fijasko
na primjeru Danske koja zatvara granice, Francuske i Italije koje
onemogućavaju dolazak izbjeglica s afričkog sjevera, Njemačke, koja
unatoč želji i veličini, ne uspijeva "probaviti" multikulturalnost,
itd, itd…
Dakle, sve ono što se od Hrvatske traži i očekuje, u toj istoj Europi ne prolazi, niti će ikad proći.
Uistinu, veliki je cinizam na djelu, no to je ionako bitna sastavnica te i takve Europe.
MARIO TOMASOVIĆ
Foto: CROPIX
E-mail |
Komentari (2) | Printaj Retweet Share on Facebook