ponedjeljak, 06.lipnja 2011
Propitkivanje savjesti
Dolazak Svetog Oca, pape Benedikta XVI. u Hrvatsku djelovao je kao blagotvorni dažd na suhu, zapuštenu i ispaćenu zemlju.
Da, Hrvatska je uistinu zapuštena nemarom vlastitih upravljačkih
struktura, zahvaćena pravom epidemijom rezignacije i beznađa, ispaćena
od višegodišnjeg posrtanja pred moćnicima svijeta, usput ponižena
sramotnim presudama, ostavljena pred zaključanim vratima EU iluzija.
Petrov je nasljednik dao nedvojbenu potporu hrvatskom putu u Europu, no
ne u integracijsko – političkom smislu, već kao doprinos kulture i
bogate tradicije jednog malog naroda Europi utemeljenoj na kršćanskim
korijenima. Naravno da eurobirokrati, u vremenu sveprisutnog relativizma
i raspomamljenog materijalizma ne osjećaju dimenziju ove Papine poruke i
potpore, već se rukovode, prije svega, čisto političkim i pragmatičnim
razlozima.
Suprotan stav Vatikana i Bruxellesa
U tom smislu, može se slobodno zaključiti kako Vatikan i Bruxelles imaju
sasvim dijametralno suprotan stav o razlozima i ciljevima hrvatskog
pristupanja Europskoj Uniji. Bilo bi dobro da vlast i oporba u Hrvatskoj
postanu svjesni ove činjenice, jer čini se kako u svojim ispraznim
frazama o "neminovnosti puta u EU" zaboravljaju vlastiti narod, njegov
identitet i njegove interese. O svemu tome imali su sada prigodu čuti od
čovjeka koji najbolje zna što je prava Europa.
Mnoštvo od 400 tisuća ljudi na zagrebačkom hipodromu snažno je
svjedočilo svoju privrženost Svetom Ocu, a poglavito je bilo dojmljivo
druženje s mladima na glavnom zagrebačkom trgu, koji su u kontemplaciji,
zajedno s Papom, očitovali svoju duhovnost i duboku vjeru. Sam Papa
bio je vidno uzbuđen pa i iznenađen onim što je vidio i osjetio.
Proizašli iz afera, međusobno isposvađani...
U središtu njegova pastoralnog pohoda bila je obitelj, kao temeljna
zajednica društva u kojem živimo. Silno izložena razarajućim utjecajima
nametnute ideologije potrošačkoga konzumerizma i moralnoga
relativizma, obitelj je danas u Hrvatskoj i u Europi, bez snažnog
uporišta u vjeri – osuđena na propast. Svega toga smo svjesni, ali se
destruktivni procesi nastavljaju, pa ispada da se ništa ne može učiniti.
No, može se učiniti. Benedikt XVI. je usmjerio naša razmišljanja na
propitkivanju i vlastite savjesti. Savjest je božanska dimenzija
ugrađena u biće svakoga čovjeka, da se prema njoj ravna i postupa.
Kako su se osjećali svi oni pusti političari, proizašli iz različitih
afera, međusobno isposvađani, nabrijani do boli jednih na druge? Jesu
li osjetili – hvala Bogu, neki nisu ni došli – trunku nelagode i stida
zbog svoga nimalo kršćanskoga djelovanja u vođenju povjerenih im javnih
poslova?
Ako nisu, ostaje nada da će im srce jednom progledati, te da će vjerno, časno i pošteno služiti svome narodu.
MARIO TOMASOVIĆ
Foto: CROPIX
E-mail |
Komentari (0) | Printaj Retweet Share on Facebook