ponedjeljak, 17.listopada 2011
Predizborni nespokoj
"Ne znam što me ne ljuti", rezignirano je izjavila na prekjučerašnjem
prosvjednom skupu u Zagrebu postarija gospođa , jedna od mnogih izašlih
na ulice gradova diljem svijeta ogorčenih posljedicama socijalnog
tsunamija kojeg je iza sebe ostavio neoliberalni kapitalizam.
Svjedoci smo, poglavito zadnjih desetak godina kako velike
multinacionalne kompanije te svjetski korporacijsko-bankarski
mastodonti odnjegovani u polutamnim laboratorijima globalnih
financijskih špekulanata gutaju pred sobom i zadnje ostatke socijalne
sigurnosti građana.
Otužna, teška i sumorna zbilja
Ovi prosvjedi, naizgled slični onima iz '68 godine, kada se
hipijevska mladež okupljala u antiratnim prosvjedima, po svom
karakteru, stanju društvene patologije kao i ukupnom globalnom
društvenom kontekstu upućuju na zaključak kako je jedan model
upravljanja zauvijek potrošen.
Hoće li ova silna akumulirana negativna energija eksplodirati na
pravi način i u pravom smjeru ostaje za vidjeti, jer se radi o
heterogenim društvenim skupinama bez jasne političke artikulacije, a
samim tim i teško dohvatljivim i ostvarivim ciljevima.
Ostavimo li po strani ove globalne društvene procese - jer mi u
Hrvatskoj na skoro karikaturalan način participiramo u cijeloj toj priči
- ova naša otužna zbilja sama po sebi dovoljno je teška i sumorna da
nam "uvozna demokracija" dođe kao svojevrsna relaksacija i odmak od
teških i nerješivih problema.
Obećanja o boljem sutra, bitke partizana i ustaša...
Svjesno obmanjivanje vlastite javnosti, predizborno uljepšavanje
turobne stvarnosti; jeftina i pročitana prepucavanja "ljutih" političkih
protivnika nazovi ljevice i nazovi desnice, loše upakirana obećanja o
boljem sutra, bitke partizana i ustaša,dokazivanje poštenja s prstima u
pekmezu i ostali folklor imaju za cilj odvraćanje pozornosti s pravih
problema i teških egzistancijalnih uvjeta u kojima živimo.Opravdano
možemo zaključiti da to u biti i jest primarni cilj političkih aktera u
ovo predizborno vrijeme.
Po ekonomskim pokazateljima Hrvatska bilježi najsporiji rast u
jugoistočnoj Europi. Ispred nas su i jedna Srbija, Bugarska, Rumunjska
itd.. Potpuno promašena i međusobno posvađena monetarna i fiskalna
politika zemlje dovela je do nezapamćene nelikvidnosti, te urušavanja
cijelih gospodarskih grana. Zarobljeni krivim političkim odlukama i
potpuno ovisni o stranim bankama cijelo je društvo u talačkoj krizi iz
koje se ne vidi izlaz.
Grčki je filozof Platon tri stoljeća prije Krista zadaću države vidio
u osiguranju materijalne egzistencije građana,dok je njenom funkcijom
označio njezino djelovanje kroz kulturno uzdizanje tih istih građana.
Makar na prvi pogled djeluje utopistički, u stvarnosti to i jesu dvije
osnovne značajke države,kako onda tako i danas.
Nacija dovedena na sam rub
Hrvatska država, ako izuzmemo Domovinski rat, nije ispunila svoju
zadaću niti vrši svoju funkciju. Hrvatska sa svojim prirodnim
ljepotama,geografskim i geopolitičkim položajem te silnim prirodnim i
ljudskim resursima, trebala je procvasti u zemlju blagostanja i pravo
je umijeće bilo dovesti naciju na sam rub bijede i egzistencijalnog
očaja. Tko je za to kriv?
Krive su prije svega političke nazovi elite, koje zaslijepljene
vlastitom grozničavom grabežljivošću ne vide muku i potrebe svog
naroda.Krive su kulturne i znanstvene institucije, koje su trebale
blagovremeno reagirati na teške društvene devijacije. Što to radi HAZU?
Spava li Matica Hrvatska?
Pošteno i iskreno govoreći ni Crkva u Hrvata, ta čuvarica nacionalnog
i povijesnog identiteta, očito nespremna na kušnje suvremenih izazova,
ne uspijeva mobilizirati kršćanski puk kako bi mu bilo lakše.
Dakle što možemo očekivati od predstojećih izbora i vremena koje
dolazi? Kada se sve gore navedeno uzme u obzir čekaju nas teška i
neizvjesna vremena. Nikakva Eu i nikakvi fondovi neće nas spasiti.
Spasiti nas može, uz velika odricanja i težak rad, vjera,ufanje i
ljubav.
MARIO TOMASOVIĆ
Foto: Ante Čizmić / CROPIX
E-mail |
Komentari (0) | Printaj Retweet Share on Facebook