srijeda, 16.studenog 2011
Vukovar
Dvadeset je godina prošlo od pada Vukovara. Dvadeset godina ne
zacjeljuje ta rana; krvavija, dublja i strašnija od svih rana na
izmučenom hrvatskom tijelu, zadobivenih u Domovinskom ratu.
U svakom od osamdeset sedam dana, koliko je trajalo ubijanje Grada
ispisana je oda ljudskoj hrabrosti i požrtvovnosti, vukovarskim
braniteljima, vojnicima i civilima, svima koji su bili – Vukovar.
Svojim čuvenim esejom ("Priča o gradu") Siniša Glavašević
- taj kolos duha, uspravan i velik poput vukovarskog vodotornja, u
čijoj će sjeni živjeti mnogi nedostojni njega i njegova grada – na kraju
opominjućih riječi će zaključiti: "A grad, za nj ne brinite, on je sve
vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste
vi."
Opomena neljudima, utjeha ljudima
Dan poslije pada Vukovara, spodobe koje samo podsjećaju na ljudsku
vrstu, odveli su Glavaševića zajedno sa stotinama drugih, te ga na
Ovčari okrutno pogubili.
Ubijanjem tijela tog radijskog novinara i profesora komparativne
književnosti, krvnici nisu ubili univerzalnu ljepotu njegova duha pa
njegove riječi danas žive kao opomena neljudima, te kao utjeha i
ohrabrenje ljudima.
Neljudi nisu samo oni koji su došli s lijeve strane Dunava, ima njih i
s desne, ove hrvatske strane. Dok su Glavašević, trpinjski junak Zadro, Sokol od Imotskoga i Sinja, Mladi i Stari Jastreb
i tisuće ostalih gorjeli u vatri Vukovara, braneći tu najistočniju
utvrdu prema Istoku, dotle su se neki beskrupulozno bogatili, usput se
rugajući žrtvi Vukovara.
Neljudi su bili i po europskim prijestolnicama i međunarodnim
institucijama, koje su zijevajući promatrali genocid u srcu Europe. Još
su živi neki lordovi i još su žive neke diplomatske bitange koje sada
kao ohrabruju Hrvatsku na putu prema EU, a onda su, zajedno s Miloševićem i agresorskom JNA, planirali i iščekivali propast ove izmučene zemlje.
Gori od njih su samo oni koji su preko toga prešli, a voljom naroda su
bili izabrani da čuvaju nacionalni ponos i dostojanstvo, te svekolike
interese ove zemlje. Kakav je to poglavar države, koji je izjavljivao da
se svi svima moramo ispričati? Kakav je to Vlada koja je omogućila
jurisdikciju nad legitimnom operacijom "Oluja"?
Vlada bez osjećaja stida i tjeskobe
Kakav je to premijer koji je rekao da nema te cijene koju nećemo
platiti zbog EU? Isti onaj koji je, u praskozorje uhićenja najvećeg
hrvatskog vojskovođe, rekao osječkoj sovi da izrecitira ona četiri
zlokobna glagola. Kakva je to Vlada u kojoj agresorski i okupatorski
"lekar" (i to je presedan gospodine Galbraith!) nema nikakav osjećaj stida i tjeskobe?
Kada se sve ovo ima u vidu, postavlja se logično pitanje - kroz koje se
zrcali i etički imperativ – je li žrtva Vukovara imala smisla?
Kada bi živjeli prikraćeni za nadu i vjeru i kada bi se rukovodili
njihovim prizemnim politikantskim interesima, onda su sve naše žrtve
uzaludne.
Vjerujem da nije tako.
MARIO TOMASOVIĆ
E-mail |
Komentari (0) | Printaj Retweet Share on Facebook